- Foto: Gene Driskell; Strelka – institute for media
Voli nebodere samo izdaleka, smatra da automobile treba zabraniti u centru grada te želi javni prostor pretvoriti u “dnevni boravak grada
Laskavo priznanje, dodijeljeno Kopenhagenu, rodnom gradu danskog arhitekta Jan Ghela, (arhitekturu je diplomirao 1960. godine) zahvaljujući čijem je urbanističkom projektu proglašen jednim od najugodnijih gradova za život u svijetu, Ghela profesionalno i dalje intrigira. Svojim bogatim iskustvom i znanjem te svojim arhitektonskim studijem, pomaže urbanistima i gradskim čelnicima diljem svijeta skrojiti gradove “po mjeri čovjeka”. Prije nekoliko dana, posjetio je Basel odazvavši se pozivu lokalnog urbanističkog ureda te održao predavanje na tribini o održivosti razvoja gradova.
Prenosimo razgovor koji je s J. Gelom nastao tom prigodom.
Gospodine Gehl, koliko ste danas koraka učinili?
Znam to precizno! – odgovara prebirući prstima po malenom crvenom uređaju – Taj uređaj zove se pedometar, a poklonio mi ga je gradonačelnik Kaliningrada. Upravo mi kaže da sam danas prešao 5.000 koraka, iako smatram da sam ih učinio ipak nešto više. Drugim riječima, moram napraviti još 5.000 koraka. Naime, činite li ih najmanje 10.000 dnevno, možete si produžiti život za čak sedam godina.
Poznato je da volite šetati gradom noseći uza se svoj mali fotoaparat. Kakve fotografije snimate?
Ljude uglavnom. Život ljudi u javnom prostoru. Veoma sam zainteresiran za dobra rješenja urbanističkih problema. Ili, naravno, za luckasta rješenja. Fotografije koristim u svojim prezentacijama. Koristim ih i u svojim knjigama. Radio sam to u proteklih pedeset godina radeći na pet kontinenata i snimio pozamašan broj fotografija. Fotografije ljudi uvijek su zanimljive. Možete ih satima gledati, za razliku od fotografija kuća ili automobila, koje vam vrlo brzo dosade.
Što ste snimili u Baselu?
Prva fotografija nastala je dok sam se vozio malenim trajektom na Rajni, koji je pokretan isključivo solarnom energijom i riječnim tokom. To je genijalno. Također sam snimio jednu s Münsterplatza. Sviđa mi se. Lijep je primjer dobro uređenog starog trga. Dimenzijama je skrojen po mjeri ljudi, pa tako još uvijek možete vidjeti ljude koji stoje na njegovom drugom kraju. Suvremeni trgovi često su predimenzionirani, projektirani izvan ljudskih omjera i zbog toga izgubite percepciju o njihovim dimenzijama.
Prije samo nekoliko godina, ovaj trg se uredno koristio kao parkiralište.
Općenit je to obrazac u cijelom svijetu. Ipak, uzajamna ljubav ljudi i njihovih automobila je oslabila. Ljudi su počeli osvještavati činjenicu da javni gradski prostori imaju i druge osobine osim one da budu samo prostor za parkiranje automobila.
Svojevrsni klišej je pitati stranca sviđa li mu se Basel. Međutim, ima smisla vama postaviti to pitanje. Sviđa li vam se Basel?
Budući da sam ovdje samo radi kratkog posjeta, ne mogu reći puno. Ali, imam osjećaj da je lijep grad. Još važnije, osjećam da su ljudi iz urbanističkog ureda grada s u suradnji s političarima isplanirali grad u vrlo obećavajućem duhu.. Osjećam se sigurno i osjećam se ugodno.
Što Vam se nije svidjelo?
U gradu je previše asfalta što sam komentirao i na tribini. Asfalt je za automobile, autobuse i bicikle. Čini mi se da u Baselu i ljudi i automobili imaju jednaku važnost. Zato sam predložio da postupno sve pješačke površine, uključujući i pločnike, obloži ukrasnim kamenom i tako ih se, s godinama koje dolaze, pretvori u prekrasne kamene pješačke oaze. To šalje jasnu poruku: Mi želimo biti ovdje i to je javni prostor koji mora postati dnevni boravak grada.
Koje savjete dajete urbanistima?
Moj generalni savjet svim gradovima jest da bi trebali izraditi sustav nadzora nad onim što se događa u gradu, odnosno podrobno istražiti način na koji ga ljudi koriste. Istu stvar inženjeri prometa rade već desetljećima. Oni znaju sve o životu prometa. Dok mi generalno ne znamo ništa o životu ljudi. Općepoznata stvar jest da kad želite nešto isplanirati da morate znati sve o tome što planirate. Naime, možemo se pobrinuti samo za ono s čime smo upoznati. To je moja poruka: Prikupite sve moguće podatke o načinima na koje građani koriste grad i iskoristite te informacije da biste uveli poboljšanja tamo gdje su potrebna.
Vaša formula je jednostavna. Što manje automobila, to ugodniji grad za život. U stvarnosti, uvijek se digne velika galama radi svakog parkirnog mjesta koje se oduzima.
Samo ako to nije djelo Boga. Imajte Boga na svojoj strani i sve će biti uredu.
Kome se onda trebamo moliti za manje prometa?
Možete iskostiti iskustva drugih gradova te njihovih prometnih rješenja. Količina prometa je nešto na što se može utjecati. Ljudi moraju znati da je grad s manje prometa zdraviji, održiviji i znatno ugodniji za život.
Kako mijenjati ljude i njihove navike? Primjerice, tko ne voli šetnju i bicikliranje taj će vjerojatno nastaviti voziti se automobilom?
Pustite ga. Zato će ostali ljudi početi sve više i više biti zabrinuti za svoj okoliš i zdravlje. Cilj mora biti usmjeren ka stalnom povećanju gradskog prometa pokretanog našom tjelesnom energijom, odnosno pješačenjem te javnim gradskim prijevozom. Mnogi gradovi diljem svijeta, mali ili veliki, postali su vrlo uspješni u tome. Ako je grad atraktivan i prilagođen za korištenje bicikla, ljudi će rado pedalirati. Ako javni gradski prijevoz učinkovit, ljudi će ga koristiti. To je ono što se mora doći do stupnja razvoja u kojem će ga pojedinac odabrati kao bolju alternativu od upotrebe automobila u gradu. Promet je poput vode, teče tamo gdje može. Jednom kad više ne može nikamo, staje.
Smatrate da je to više stvar izbora nego nametanja pravila?
Zaključili smo da je ponašanje ljudi uvelike uvjetovano pozivom da čine nešto. Čim više ulica imate, to je promet koji se njima odvija veći. Poduzmete li atraktivne javne mjere, lako ćete pridobiti velik broj ljudi na njih. Dobar primjer takvog rješenja je London, u kojem morate platiti gotovo 11 eura za ući u centar grada sa svojim automobilom. Implementacija te mjere je idućeg dana rezultirala smanjenjem broja automobila u centru grada za čak 20 posto. Svaki grad, zapravo, ima onoliko prometa koliko ga sam poziva na svoje ulice, a ljudi uvijek imaju tendenciju prihvatiti stvari koje su im bogomdane. Tako smo zaključili da je lakše smanjiti promet ako nam Bog pomogne. Naprimjer, kada je Embarcadero autoput, koji je bio žila kucavica za San Francisco, uništen u potresu, svi su očekivali da će grad umrijeti. No, nakon tri mjeseca su primijetili da zbog toga uopće nemaju problema. Danas je San Francisco mnogo ugodniji grad za život zahvaljujući tom potresu. Zato smo ih, dok samo započeli raditi u tom gradu, uvijek pitali „imate li neki potres za taj problem ili samo tu razrušenu cestu?“.
Što je sa sudjelovanju građana u odlučivanju. Kako jedan grad može uključiti svoje građane u urbanističko planiranje?
Predajem arhitekturu već 40 godina. Jako vjerujem u obrazovanje i informiranje. Zato znam da su ljudi vrlo zainteresirani za sva pitanja o izradi i planiranju grada koji će biti ugodan ne samo za naš život, već i za živote naše djece i naših unuka. Prema mojem iskustvu ljudi promjene lakše prihvatiti kada im pokažete bolje mogućnosti. Mislim da je participacija građana odlična stvar. Međutim, ključna je pretpostavka ispravno i potpuno informiranje građana o tome koje su im mogućnosti. Ako preskočite jedan dio informiranja i samo im kažete da im želite oduzeti parkirališna mjesta u centru grada – dogodit će vam se revolucija. Uvijek pričam istu priču. Kad smo moja supruga i ja slavili 45. obljetnicu, odlučili smo se biciklima odvesti u restoran pedalirajući Kopenhagenom jedno uz drugo. Oboje smo imali oko 70 i odjednom sam shvatio koliko je naš grad u međuvremenu postao bolji. Mislim da je to najvažnija stvar: Svako jutro dok se probudite, imate osjećaj da je vaš grad danas postao malo bolje mjesto negoli je bio jučer. To je lijep osjećaj, jer vam daje nadu za generacije koje dolaze.
To je Vaša urbanistička vizija. Kako biste spriječili korupciju u urbanizmu kroz kompromise?
Naravno da postoje kompromisi. I, naravno, kad završimo posao u nekom mjestu i ostavimo im fantastičan urbanistički plan, nakon što se vratimo za nekoliko godina, vidimo da su napravili samo 60 posto od predviđenog. To je dio života. U mnogim gradovima dok sam radio na njihovu urbanističkom unapređenju, vidio sam toliko prekrasnih obrata. Najteži slučaj za koji znam je London, gdje imaju brojne odbore koji još uvijek raspravljaju o nečemu što sam im sugerirao prije desetak godina. Nedavno sam posjetio Perth u Australiji gdje sam im dao prve savjete prije 22 godine. U tom razdoblju Perth se pretvorio od užasnog u prekrasan grad. Gdje su nekoć bili automobili i napuštene ulice, sada su ljudi koji uokolo hodaju njima, sjede na terasama i ispijaju cappuccina. To je nešto što čini život vrijednim življenja u starijoj dobi.
Svoj prvi kontakt s humanističkim aspektom u arhitekturi imali ste zahvaljujući svojoj supruzi koja je psiholog. Ona vas je pitala zašto arhitekti nikada ne razmišljaju o tome što njihove građevine čine ljudima. Jesu li psiholozi bolji arhitekti?
Ne, ja ne mislim tako. Ali, oni imaju pogled na svijet iz drugog ugla. Razgovor sa suprugom otkrio mi je da je u obrazovanju arhitekata potpuno izostao cijeli aspekt društvenih i psiholoških znanosti. Taj izostanak još traje. Arhitekti uče vrlo malo o ljudima, krajobrazima i urbanističkom planiranju. U šezdesetima je započela sve veća otvorenost između različitih znanstvenih disciplina. Promijenio se tradicionalni pristup u obavljanju stvari s načinom razmišljanja o njima. Sve to je otvorilo nove horizonte i omogućilo ljudima prelazak novih znanstvenih granica. Nekako sam uvučen u sve to i već 50 godina pokušavam saznati više. Danas, sav naš rad i iskustvo nemjerljivo se proširilo cijelim svijetom, pa se tako moje knjige prevode na 30 jezika, a naša tvrtka radi na pet kontinenata.
Rekli ste da je suština arhitekture prostor između zgrada, a ne o njihova forma. Pretpostavljam da se mnogi arhitekti nebodera ne bi složili s Vama?
Neka. Pamtim izjavu jednog čovjeka s konferencije arhitekata u Londonu. Kazao je „Žalim vas, arhitekti. Vaše sredstvo komunikacije uvijek je slika. Sve što možete vidjeti na slici je forma. Dakle, neprestano jedni s drugima komunicirate formu i bivate sve više i više njome opsjednuti. To nije arhitektura, to je skulptura.“.
Arhitektura je interakcije između oblika, tj. forme i života. Ona valja samo ako ta interakcija funkcionira. Isto vrijedi i za gradove. Njihova suština nisu zgrade i ulice, nego je riječ o interakciji života i fizičkog okruženja. To je ta dimenzija arhitekture i planiranja koju su modernisti potisnuli. Zato trebamo novu paradigmu planiranja: Gradovi moraju biti ugodni za život, podnošljivi, zdravi i održivi.
Mnogi gradovi ponosni su na svoje visoke nebodere i ponekad se čini da osim njihove gradnje ništa drugo nije dopušteno?
Imam niz stavova o neboderima. Prvo, nikad ne biste trebali graditi nebodere u vjetrovitim klimatskim uvjetima ili blizu sjevernih mora. Općenito, neboderi izgledaju jako lijepo dok ih gledamo s udaljenosti od pet kilometara ili kada se uspnete na njihov vrh. Dok ste u njihovoj blizini ili dok ste na njihovom trećem katu, nema se što puno reći o njima. U svojoj knjizi sam istaknuo da radom ili življenjem iznad petog ili šestog kata prestajete biti dio grada i postajete dio njegovog zračnog prostora. Tako lako možete izgubiti doticaj sa svojim gradom. Uvijek postoje razlozi za gradnju nebodera, ali to onda uvijek mora biti rađeno s posebnom osjetljivošću.
Oštar ste kritičar arhitekture i urbanizma. Kako to da ste još uvijek optimist?
Sve sam više optimističan. Optimizam me ispunja, jer sam vidio jako mnogo stvari koje su se korjenito promijenile nabolje temeljem zdravog razuma. Sada znamo kako „počistiti“ iza automobila u postojećim gradovima. Najveći problem i dalje vidim u brzorastućim gradovima trećeg svijeta. No, sve o čemu smo razgovarali može se učiniti i tamo. Sve za što se zalažem jeftina su i lako provediva rješenja koja će koristiti apsolutno svima, onima koji šetaju i oni koji bicikliraju.
