Pet metropola sagrađenih političkom odlukom
- Foto: Matt Weibo, Cairo ilustracija
Egipatska je vlada najavila kako namjerava stvoriti potpuno novi glavni gradi Egipta i time zaprijetila 1046 godina staroj dominaciji Kaira kao administrativnog središta zemlje. Novoj metropoli ime još nije odabrano, ali je poznato da će biti sagrađena na istočnom području nedaleko Novog Kaira.
Obećanje o izgradnji 270 četvornih kilometara potpuno novog grada odjeknulo je naslovnicama medija diljem svijeta – 45 milijardi dolara bit će utrošeno za gradnju stanova, trgovačkih centara i znamenitosti osmišljenih kako bi od samog početka privukli veliki broj turista. U planu je i gradnja tematskog zabavnog parka većeg od Disneylanda. Obećanje vlade uključuje i plan gradnje stanova za najmanje pet milijuna stanovnika uz neizostavne sadržaje prijeko potrebne svakom modernom gradu – veliki broj škola, bolnica, vjerskih i drugih društvenih građevina. Cilj Egipta je jasan – stvaranje najvećeg planski izgrađenog glavnog grada u svijetu.
Ideje država o planu gradnje vlastitih metropola od temelja nije nova u povijesti. To predstavlja svojevrsni način novog početka, brisanja zastarjelih i neučinkovitih urbanističkih rješenja, poticaj ekonomiji, posebice građevinskom sektoru, ali i želju vladajućih da ostave neizbrisiv trag o svojoj viziji svijeta. Čak je i stari Kairo, prije više od tisućljeća, planski građen kao glavni grad Egipta
U suvremenom dobu planski je tako izgrađeno nekoliko glavnih gradova suvremenih država. Primjerice, Brasilia u Brazilu, Astana u Kazahstanu, Islamabad u Pakistanu, Canberra u Australiji, Naypyidaw ili Nay Pyi Taw u Mianmaru odnosno Burmi. U nastavku teksta donosimo neke činjenice o tih pet najpoznatijih planski sagrađenih glavnih gradova.
Brasilia
Brazilska modernistička utopija vjerojatno je najpoznatiji „umjetno“ izgrađeni grad na svijetu. Izgradnja Brasilije započela je 1957. godine, kako bi se u taj nenaseljeni kraj privukli stanovnici iz gusto naseljene istočne obale da bi počeli intenzivnije iskorištavati prirodno bogatstva koncentrirana u unutrašnjosti zemlje. Danas, nakon 55 godina postojanja, iako izvorno planiran za svega pola milijuna ljudi, u njemu živi gotovo dva i pol milijuna stanovnika. Unatoč tome, gledajući kroz pojednostavljene statističke kriterije, predstavlja jedan od najuspješnijih planskih gradova u svijetu.
Plan preseljenja glavnog grada iz 930 kilometara udaljenog Rio de Janeira datira još od 1827. godine iz razdoblja Brazilskog carstva. Izgradnja grada u samom središtu države predstavljala je izraz i težnju da se povežu sve njegove regije i tako izraze brazilsku suverenost i samostalnost. Tu zadaću priobalni i gusto naseljeni Rio de Janeiro nikad nije mogao ispuniti.
Brazilska monumentalna metropola, ujedno i primjer modernističkoga grada, glavnim je gradom postala 1960. godine. Urbanistički plan izradio je Lúcio Costa, dok je većinu zgrada – palaču predsjednika, skupštinu, senat, katedralu, kazalište… – projektirao Oscar Niemeyer, ikona brazilskog modernizma. Tijekom gradnje grada s učinkovitom mrežom prometnica i visokog životnog standarda, podjednako su gradili i luksuzne i jeftine stambene zgrade za bogate i siromašne, u gusto izgrađenim i zelenilom zaogrnutim zgradama stvorili su grad koji je izazvao i još izaziva i pohvale i kritike kako radi ciljeva zbog kojih je stvaran, ali i načina njihove provedbe. Unatoč svemu, Brasilia je od svojeg nastanka dala ogroman utjecaj razvoju urbanizma i postavila standarde budućeg poimanja u planiranju i izgradnji gradova.
Astana
Na područje ruskog naselja Akmolinska, osnovanog 1830. godine, preseljen je dekretom predsjednika Kazahstana 1997. godine današnji glavni grad te države. Proglašenjem glavnim gradom Kazahstana, započela je njegova rekonstrukcija te planska izgradnja novih gradskih četvrti koja je transformirala izgled i gospodarstvo grada, stvorivši potpuno novo administrativno središte na gotovo 700 četvornih kilometara. Podijeljen je u tri administrativna distrikta i pet gradskih naselja u kojima živi i radi 835.000 stanovnika.
Trgovački centar u obliku ogromnog srebrnog šatora, rad arhitekta Normana Fostera koji je projektirao i 77 metara visoku staklenu Palaču mira i pomirenja u kojoj su knjižnica i opera, zatim koncertna dvorana talijanskog i arhitekta Manfredija Nicolettija samo su neke od arhitektonskih posebnosti koje ga čine uz, generalni urbanistički plan japanskog arhitekta Kisha Kurokawe, globalnim gradom.
Prvotni pokušaji angažiranja domaćeg arhitekta stasalog u sovjetskom režimu, viđen je kao korak prema putu u prošlost te se aktivno tražila promjena paradigme planiranja. Stoga je na javnom međunarodnom natječaju izabran Kurokawin urbanistički prijedlog koji je nudio očuvanje postojećeg naselja, ali i raskidanje poveznice sa sovjetskom prošlošću izgradnjom potpuno novog grada između južne i istočne obale rijeke Išim.
Cilj je bio uspjeti u onom u čemu je bivša prijestolnica Almati bilježila stalni neuspjeh – privlačenju stranog kapitala. Danas svoja predstavništva u Astani ima 70 velikih korporacija, a sjedište je i za sedamdeset tisuća malih i srednjih poduzeća. Kurokawa je arhitektonskom postmodernističkom filozofijom i futurističkim građevinama, koje odražavaju novi duh Kazahstana i njegovu neovisnost, omogućio simbiozu povijesti i budućnosti te učinio novu kazahstansku metropolu svjetski poznatom.
Islamabad
Gradnja pakistanskog glavnog grada Islamabada započela je 1961. godine na sjeveroistoku zemlje u predgorju Himalaje. Njegovom izgradnjom namjeravalo se postići ravnomjerniji razvitak cijele zemlje, ali i preseliti vladu iz priobalnog Karachija u lakše branjivu unutrašnjost na sjeveru zemlje. Još od svojeg nastanka Islamabad je privlačio ljude iz cijelog Pakistana, a doseljavanje ga je pretvorilo u jedan od kulturološki najrazličitijih i najnaseljenijih gradova Pakistana. U planiranju su korištene isključivo znanstveno utemeljene metode projektiranja i gradnje naselja. Empirijski pristup u projektiranju i planiranju omogućio je da se usvojeni i prokušani modeli gradnje i planiranja lako mogu koristiti i dalje u skladu s dinamičnim potrebama širenja grada radi stalnog povećanja stanovništva.
Planom je obuhvaćena podjela šireg područja grada u osam zona: administrativnu, znanstvenu, stambenu, trgovinsku, industrijsku, ruralnu i zelenu zonu te enklavu za strane diplomate. Uže područje grada, mahom stambeni dio, podijeljeno je na pet brojevima označenih zona. Prva je zona ujedno i najrazvijenija stambena zona, dok se druga zona, primjerice, sastoji uglavnom od slabije razvijenih, siromašnijih dijelova. Svaki stambeni sektor unutar jedne zone označen je slovom i proteže se na otprilike četiri četvorna kilometra. Njegova različitost ocrtava se i u ispreplitanju stilova arhitekture u rasponu od modernizma do tradicionalne islamske religijske arhitekture.
Canberra
Grad u kojemu danas živi 333.940 stanovnika, prema popisu iz 2006., najveći je grad australske unutrašnjosti. Osnovan je 1911. godine kao kompromisno rješenje ukidanja rivalstva i pretenzija za status metropole između dva najveća australska grada, Sydneya i Melbournea. Nalazi se 250 km južno od Sydneya u podnožju Australskih Alpa s veoma pogodnim klimatskim uvjetima. Poput američkog Washingtona, Canberra nije na području ni jedne od pet saveznih australskih država, kako bi spriječilo bilo koju od država da zbog teritorijalnog sjedišta savezne vlasti dobije eventualne prednosti.
Javnim natječajem prije gotovo 105 godina, projekt čikaškog arhitektonskog tandema i bračnog para Waltera i Marion Griffin, proglašen je najboljim. Planom Griffinovih karakteristično su izraženi i učestali geometrijski motivi krugova, šesterokuta i trokuta koji predstavljaju predložak izgradnje započete 1913. godine. Namjerno je dizajniran tako da je orijentacija gradskih sadržaja povezana s topografskim znamenitostima Canberre. Tako se grad danas sastoji od dviju jezgri, političko-administrativne i trgovačke te od stambenih četvrti, podijeljenih planski izgrađenim „Burley Griffin“ jezerom . Dizajn grada uvelike je obilježen i za Australiju značajno velikim zelenim područjima bogatim vegetacijom koja su danas uspješno pretvorene u prostrane parkove i slobodne zelene površine. Radi toga se ponekad Canberru kolokvijalno naziva i „Glavnim grmom Australije“.
Naypyidaw
Naypyidaw ili Nay Pyi Taw, što u prijevodu znači „kraljevski grad“, glavni je grad jedne od najzatvorenijih država na svijetu, Burme, odnosno Mianmara. Ujedno je i najmlađi u povijesti planske izgradnje glavnih gradova. Nastao je 2005. godine u samom središtu države na području gdje je prethodno iskrčena gusta džungla. Naredbom vojske upućene svim državnim dužnosnicima za preseljenje, 6. studenoga 2005. godine iz prijašnjeg glavnog grada Yangona (Rangoon) na jugu države, udaljenog 320 kilometara od Naypyidawa, konvojem od čak 1100 vojnih kamiona preseljeno je kompletnih 11 ministarstava s 11 bataljuna vojske.
Prema podacima u izvještajima UN-a, Naypyidaw je jedan od najbrže rastućih gradova u svijetu sa službenom brojkom od gotovo milijun stanovnika. Iako je Mianmar jedna od najsiromašnijih država jugoistočne Azije, metropola Mianmara vrlo je dobro održavana i uređena iako se prostire na nevjerojatnoj površini od čak 2700 četvornih kilometara. Povezana je cestama mjestimično proširenim i do 20 prometnih traka. Iako je, u usporedbi s troškom izgradnje Kaira, u iznosu od 45 milijardi dolara, Naypyidaw navodno koštao „tek“ četiri milijarde dolara, grad sadržava monumentalni kompleks parlamenta napravljen od čak 31 zgrade, a na izgradnji grada vojna je vlada angažirala 25 najvećih azijskih građevinskih kompanija.
Izgradnju nove metropole vlada je objasnila nemogućnošću rješavanja infrastrukturnih problema uzrokovanih prekomjernim rastom stanovništva Yangona, prostornom nemogućnošću izgradnje novih ureda i prostorija za potrebe države, posebice jer su one postojeće koje potječu iz kolonijalnog doba, stare i dotrajale. Kao jedan od ključnih razloga navedeno je i pozicioniranje metropole u samo središte države kako bi postala prometno čvorište zemlje. Međutim, i danas se spekulira o stvarnim razlozima preseljenja. Prema mišljenju učinjeno je to zbog sigurnosnih razloga, poput onih kojima je motivirana izgradnja pakistanskog Islamabada.
